.tripping
18.05.2008., 19:40
Užurbano je hodao sivim pločnikom. Mrzio je kasniti i gotovo nikada u svom životu nije zakasnio - osim danas. Bilo je prošlo već deset minuta od dogovorenog i nikako da stigne do starog mjesta - parka u kojemu su obojica odrasli. Potrčao je i istog se trenutka spotaknuo o rešetku kanalizacije. Bijesno ju je nagazio, a zatim opet pojurio.
Stigao je glasno dašćući i razgibavajući vrat. Ronnie ga je čekao u svojoj normalnoj pozi; naslonjen na tobogan s cigaretom u ruci.
"Kasniš", tiho je rekao stavljujući cigaretu u usta.
"Znam, žao mi je, ali morao sam se pobrinuti za sestru", Reid mu je odgovorio nervozan zbog zadihanosti.
"Okej, nema veze, ona još nije tako i tako stigla", kucnuo je po cigareti da višak pepela otpadne.
"Ona?" namrštio se i podvrnuo rukave razmišljajući o tome u što ga je sad Ronnie uvalio.
"Ma da. Znaš... Znao sam da se nikad ne bi našao s njom osim na blef. Pa.. Eto", nestašno se nasmiješio oblizujući usnicu, a zatim vratio cigaretu između dviju punijih usnica. "Mmm, kako su dobre", udahnuo je dim i s ljubavlju pogledao u svoju cigaretu.
"Bolestan si. No, hoćeš li mi reći nešto o njoj ili moram sve saznati iz prve ruke?" razdraženo je raširio nosnice. Naprosto je prezirao ovakve trenutke - nema sada vremena upoznavati nove djevojke, jedva stiže išta drugo.
"Ha, pa najradije bih ti rekao ovo drugo, ali 'ajde... Ne želim te mučiti", bacio je cigaretu te ga pogledao kroz svoje trepavice dok ju je gasio svojom čizmom. "Zanimljiv si mi ti frend, znaš?" suzio je oči.
"I jedini", poklopio ga je Reid prekriživši ruke na prsima očekujući barem neke informacije.
"Hah, smiješan si", usiljeno se nasmiješio i pridružio se Reidovoj pozi svojom - također je prekrižio ruke na prsima i tvrdoglavo se zapiljio u Reida. "Antigone", promrmljao je.
"Što?"
"Zove se Antigone."
Reid je zahroptao grlom boreći se sa samim sobom da ne prasne u smijeh. "Ovaaj... Jesi li siguran?" upitao ga je s podsmijehom.
"Čovječe, uopće nisi maštovit. Meni je ime baš lijepo."
"Zašto onda TI ne izađeš s njom?" bahato je upitao Reida, a zatim naglo protrnuo čuvši hladan, ženski glas iza sebe: "Zdravo, momci. Zbilja Ronnie, zašto ti ne izađeš sa mnom onda?"
Reid je svog prijatelja pogledao "oops" pogledom, a zatim se polako okrenuo da napokon pogleda u svoju 'Izabranicu'.
Prošle su minute dok je napokon shvatio da mu Antigone nešto govori.
update1:
"Frajeru, probudi se, 'alo!" Ronnie ga je udario u rame šakom prevrćući očima. "Pa... Evo, sad ste se upoznali... Donekle", zločesto se iscerio, a zatim nadodao: "Sad vas napuštam. Tally - Ho, golupčići", mahnuo je rukom odlazeći iz parkia.
Antigone je mahala glavom u znak neodobravanja te sa smiješkom prošaptala: "Još kad pomislim da ideš s njim u školu..."
"Ha, znam... Ovaaj, oprosti ako sam bio nepristojan, nisam se pošteno ni predstavio. Ja sam Reid, drago mi je", pružio je ruku.
"Znam", s blagim smiješkom mu je čvrsto stisnula ruku te nastavila: "Jesi li za kavu? Znam jedan dobar kafić", palcem je pokazala iza ramena. Imala je tanke prste, primijetio je. I crni, drveni prsten na palcu.
"Može, malo je hladno vani", rukama se obujmio i nastavio promatrati prsten dok se djevojka omatala crnim šalom. Počeli su hodati prema izlazu iz parka pognutih glava i s rukama u džepovima. Reid je bio prilično nervozan, nikad se prije nije susreo s takvom djevojkom koja na prvi pogled ne djeluje lijepo, već malo zapušteno i neupadljivo, ali kad su počeli razgovarati i kad ju je bolje promotrio vidio je koliko je njemu posebna. Dosad je uvijek upoznavao ili samo ružne ili samo lijepe djevojke. Oduvijek je to tako bilo. Antigone je poremetila cijeli sustav. Njegov barem. Crne lokne padale su niz njena uska ramena, a malenog, skoro pa prćastog nosića krasio je piercing u obliku srebrne zvjezdice. Prilično bujna kosa letjela je na sve strane pod naletima vjetra, a kutovi usana zatitrali bi svaki put kad bi htjela nešto reći, a nije se usudila. Takvo je barem bilo njegovo mišljenje.
"Dakle, koja si škola? Nikad te nisam primijetio, a ovo nije baš veliko mjesto", upitao ju je primičući šalicu irske kave usnama. Godila mu je ova toplina, a sad ju je i mogao gledati u oči dok razgovaraju. Svidjele su mu se, njene oči - pomalo nakrivljene; kao da je netko htio da bude Kineskinja, ali se u zadnji tren predomislio. Nasmijao se sam sebi svojim glupim razmišljanjima.
"Nisam odavde. Pohađam gimnaziju u Londonu, sad sam na ljetnim praznicima", odgovor je bio kratak.
"Pa otkud te onda Ronnie zna?" otpio je gutljaj kave. "I molim te, objasni mi otkud ti ime Antigone?" upitao je, ali odmah pregrizao jezik jer je shvatio kako je to zvučalo. Pokušao se ispraviti: "Oprosti, krivo sam se izrazio. Tko je bio ili bila inspiracija tvom imenu?" nasmiješio se pokajničkim osmijehom.
"Haha, nema problema, ne bih se uvrijedila ni na prvi pokušaj saznanja o porijeklu moga imena", govorila je dok je u pozadini svirao Pearl Jam. Izvukla je cigarete, zapalila jednu, otpila gutljaj čaja te nastavila: "Mamina prijateljica bila je pravi knjiški moljac. Obožavala je apsolutno sve vrste knjiga od onih povijesnih i mitoloških do modernih, klišejastih verzija 'Ponosa i Predrasuda'. Kako je moja majka bila trudna sa mnom točno kad se ta njena najbolja prijateljica razboljela, odlučila me nazvati imenom koje god ona odabere. Rekla je 'Antigone' prema njenom najdražem liku i dva dana kasnije umrla. Majka kaže kako je Antigone bila pravi heroj i kako je moje ime svaki dan podsjeća na tu njenu prijateljicu. Bile su kao sestre."
"Zanimljivo", bilo je jedino što je uspio komentirati.
"A da ti odgovorim na još prijašnje pitanje, s Ronnijem sam kao mala svako ljeto boravila na jezeru blizu Škotske. Dječja ljubav", zahihotala se udišući dim cigarete.
"Ozbiljno? Nosiš li leće sada?" bio je zapanjen.
"Zašto?" zbunila se.
"Zanima me jesi li u to vrijeme imala problema s vidom", namrštio se i dalje ne shvaćajući ZAŠTO svi padaju na Ronniea. Antigone se glasno nasmijala i otkrila red lijepih zubiju.
"Ne, bio je sladak u to vrijeme, zapravo", podbočila se desnom rukom držeći cigaretu u lijevoj. Zagledala se kroz prozor. "Bio je potpuno drugačiji nego sada."
"Pff, to ti vjerujem. Mi smo najbolji prijatelji otkad smo prohodali. Nevjerojatno, uvijek bi me uvalio u neke nevolje, a zatim nas obojicu izvukao uz glasan smijeh tipa: 'Uopće nije bila tako ozbiljna situacija. Debil", odmahnuo je glavom i primijetio da ga Antigone uopće ne sluša. Napeto je promatrala nešto ili nekoga kroz prozor i dalje s cigaretom u lijevoj ruci.
"Antigone?" oprezno ju je dozvao.
"Kad smo već kod nevolja..." tiho je šapnula promatrajući obrise dvaju čovjeka kako ulaze u kafić.
Komentari (14) • Print • #
.no sleeping at night
20.04.2008., 00:18
"GDJE TI JE BILA PAMET?! ŠTO SE TO S TOBOM DOGAĐA U POSLJEDNJE VRIJEME? Ne mogu te nikako pratiti! Nikako! Malo si odgovoran i ozbiljan, zatim se preseravaš i nema ti granica... Daj mi molim te, molim te...", tu se Reid zaustavio držeći ruke ispred nosa kao da se moli, "objasni ZAŠTO i KAKO si udario profesoricu."
Ronnie je šutio zureći u pod. Stajao je naslonjen na zid škole u jednoj ruci držeći Camel cigaretu dok mu je druga ruka brzinski poletjela prema čelu. Nepotrebno ga je protrljao, a zatim tu istu ruku vratio u džep.
"Ne znam, stari. Zbilja ne znam. Govorila je takva sranja da bi se i tebi živci rastegnuli do neba. Popizdio sam i nije mi žao", udahnuo je dim cigarete i ispuhnuo ga iskrivljenih ustiju.
"Iskreno... Ne znam što se događa. Počeo sam s peticama, a sada evo me tu... s cigaretama, ukorom i tobom."
Reid se trznuo na posljednju riječ. Dakle, tebe smeta što se družiš sa mnom? Onda dobro, neka ti bude.
"Dobro, Ronnie. Očito ti je bolje samome. Sretno ti bilo u školi i sa sada sigurno novim prijateljima... Buntovniče", promrmljao je sarkastično i dramatično odmarširao. Osjetio je Ronniev pogled na zatiljku i točno ga je mogao zamisliti kako sada otpuhuje dim i gasi cigaretu točno ispod prozora zbornice.
Ljutito je marširao trgom odgurujući ljude i glasno psujući. Bio je užasno živčan i samo je čekao da dođe kući i baci se na krevet. Ne, zapravo... Kući? Odmah se umirio i stao nasred trga. Pogled mu je bio prazan dok su ljudi užurbano hodali odgurujući ga.
Vjerojatno žure na posao ili kući svojoj obitelji... Na ručak s prijateljima ili na plažu sa supružnicima. Misli su mu letjele umom dok je shvaćao da nema nikoga - nema se kome vratiti, nema toplog doma u kojemu bi ga dočekala sretna obitelj s već gotovim ručkom. Ima samo pijanog oca i bolesnu sestru koja... Koja... Koja ga vjerojatno jedina voli. Protresao je glavom, duboko udahnuo i ipak krenuo kući. Demetra ga treba.
"Haloo, ima li koga?" Ruksak je šutnuo kraj vrata svoje sobe i produljio u kuhinju. Demetra je sjedila za kuhinjskim stolom i nešto crtala po papiru.
"Ej, debela", zafrkavao se. "Gdje je tata?" promrsio joj je kosu kao pozdrav, a zatim otišao do hladnjaka da pogleda ima li što za jesti.
"Otišao je do Cesaera po nove mladice i malo gnojiva za bolesne biljke", promrljala je nezainteresirano i dalje škrabajući po papiru.
"Jebote, brine se više za te biljke nego za nas! Ničega nema u hladnjaku!" ljutito je zalupio vrata hladnjaka te otišao do smočnice. "Jesi li gladna, Dem?"
"Umm.." sad je podignula pogled s crteža. "Malo jesam... Ali prvo moram popiti tablete koje mi je tata kupio."
"Tata ti je kupio tablete?" Reid je začuđeno provirio glavom iz smočnice, a onda samo slegnuo ramenima. Barem za nekoga mari. Napravio je dva sendviča za Dem i sebe, a onda se otputio u dnevnu sobu.
"Debilu, hoćeš li mi svirati?" Dem se dogegala do Reida i suznim ga očima pogledala.
"A kako se kaže?" izvijeno se osmjehnuo.
"Odmah?" uzvratila je smiješkom.
"Haha, tako treba", opet joj je promrsio kosu, razgibao prste glasnim pucketanjem i zatim se sjeo na klupicu ispred klavira.
"Koju hoćeš, Dem?" okrenuo je glavu iza da ju može pogledati. Sjedila je na tatinom naslonjaču i radila pletenice gledajući ga.
"Onu... 'Für Alina' od Parta", spremno je odgovorila.
"A daaaaj, stalno ti tu sviram! Dosadna je", zgađeno se iskreveljio.
"Ili to ili onu... 'River Flows in You' od onog Japanca", zadovoljno se nasmiješila već znajući ishod prijedloga.
"Gah, kako si zla", namreškao je nos, a zatim se okrećući prema tipkama nasmiješio i promrmljao: "Ista mama."
Prsti su mu letjeli tipkama. Imao je osjećaj kao da kliže, da mislima pritišće batiće koji udaraju po žicama. Ljuljao se naprijed-natrag pri svakoj novoj melodiji. Ljubio je svaku notu, udisao svaki ton i žmireći se smiješio. Zamišljao je milijun i jednu scenu dok je svirao premda mu je učitelj rekao da mora biti posve koncentriran dok svira.
Melodija se približavala kraju i kad je prstom dotaknuo posljednju tipku, posljednji ton, polako se okrenuo znajući što Demetra radi. Dakako, zaspala je. Razdragano se nasmiješio, pogladio njene nedovršene pletenice, a zatim prebacio pokrivač preko njenog malenog tijela. Dok ju je s ljubavlju promatrao, čuo je vibriranje njegova mobitela u ruksaku.
"Ronnie", ljutito je prošaptao. "Što želiš?"
"Kakve drame ti izvodiš, to je nevjerovatno. Žao mi je zbog onog, nisam to tako mislio. 'Ajmo se naći, moram ti nešto objasniti."
"Ummm... Okej, na starom mjestu za 20 minuta", raširio je nosnice. Ubo ga je žalac znatiželje.
"Može. I stari... Nemoj kasniti."
Reid je poklopio slušalicu i još jednom promotrio Demetru. Možda ipak nije sam.
Komentari (23) • Print • #
.it's not okay
16.04.2008., 22:46
Prošla su tri tjedna od nesreće. Demetru su malo dulje zadržali u bolnici jer sporo zacjeljuje, ali svom srećom nije bilo ozbiljnih posljedica. Sada se sretno gegala sa zavojima oko glave vičući: "Ja sam Ninja kornjača i sve ću vas srediti!" Reid ni riječi nije progovorio s ocem od onoga dana, a iskreno... Nije mu to ni baš previše smetalo. Najsretniji je bio u školi pod satovima kad je mogao beksrajno sanjariti i praviti se kako pozorno sluša ili vrijeme koje je provodio s Demetrom. Htio joj je prenijeti svaki dijelić svoga uma, apsolutno sve tajne preživljavanja kako bi se mogla prehraniti kad on ode od kuće. Fizički je bio potpuno spreman, no psihički... Demetra je još tako mlada.
"Ej, klipanu", bio je pozdrav upućen Reidu na školskom hodniku.
"Gah, ne sada, Ronnie", odvratio je.
"Opet se pretvaraš u čudaka, ha?" Ronnie je nakrivio glavu smrknuta lica.
"Gubi se, nije mi sad do razgovora, ozbiljno ti kažem", protisnuo je Reid kroza stisnute zube i krenuo prema knjižnici.
"Ma heej, prijatelju, daj olabavi malo", potrčao je da ga sustigne, a zatim klipsajući za njime nastavio: "Kladim se da ću ti opet biti najbolji prijatelj kada vidiš koju sam ti koku namjestio za subotu, ha, ha? Hehe", zadovoljno je kimao glavom i očekivao osmijeh na prijateljevu licu, no Reid se zaustavio na mjestu i prostrijelio ga pogledom.
"Koji kurac, Ronnie? Zar si zbilja mislio da ću pristati na to? Jedva imam vremena za sebe, nimalo vremena za školu, a kamoli za ikoga drugoga. Zaboravi", opet je nastavio prema knjižnici, no ovaj put znatno krupnijim koracima. Ronnie se ponovno zaletio da ga sustigne, no sad ga je zaustavio i napadno prstom uperio u njega.
"Slušaj me, ti egocentrično biće koje, bu-hu, jedva išta stiže. Otići ćeš na taj spoj makar te vukao tamo. Pa nisam glup da ti namjestim neku balavu klinku! Ova cura... Zbilja je nešto posebno. Vjeruj mi", uzdihan od cupkanja za Reidom, pogled mu je bio neprocjenjivo ozbiljan. Reid se sada zbilja zbunio. Nikad nije vidio Ronniea u ozbiljno-ozbiljnom stanju. To je vjerojatno bio jedini mladić u njihovoj školi koji je imao hrabrosti nazvati ravnatelja 'feminističkim pederom' ispred njegova ureda i zvati djevojke van - nije da su ga odbijale, ali to je bilo neobično s obzirom na njegovu reputaciju glavnog štrebera. Sve te glasine pokopao je subotnjim izlaskom s blizankama.
Reid je uzadahnuo i pomno promotrio svog najboljeg prijatelja.
"Dobro, gdje sam s tobom pogriješio?" upitao ga je popuštajućim glasom.
"TO!" uzviknuo je Ronnie vraćajući se na staro. Skupina maturanata se zlovoljno okrenula da vidi tko se to dere nasred hodnika, a zatim su svi zakolutali očima. Reid je čuo njihovo komentiranje:
"Ma to je onaj jebač, opet privlači pozornost..."
"Da, da, samo jer izlazi s onim sponzorušama misli da mu je cijeli svijet pod nogama... I, kakva mu je to kosa?"
"ČUJEM VAAS!" Ronnie se zaderao prema njima. Jedan od maturanata mu je pokazao srednji prst, a zatim su se izgubili u masi učenika.
"Pih, samo su ljubomorni", samozadovoljno je pokušao objasniti Reidu.
"Nda. Negoo, reci mi nešto o njoj", Reid je skrenuo pogled pokušavajući svim silama ne preokrenuti očima.
"Kao prvo, ista je ti", ironično se izbeljio.
"Već mi se sviđa", mračno je prokomentirao Reid dramatično uzdahnuvši.
"Friki je, ali na privlačan način", nastavio je Ronnie ugrizavši se za donju usnicu kao da razmišlja.
"Super, bla bla. Kasnim na sat. Bok, Ronnie. I ne radi sranja!" nezainterisirano ga je prekinuo i krenuo na sat matematike. Trenutno bi rađe proveo sate rješavajući zadatke negoli slušao Ronniea. Zapravo, baš mu je bilo svejedno hoće li Ronnie napraviti neku psinu. Štoviše, nadao se tome. Tako će završiti u kazni i pustit će njega na miru. Ahh, kakvog li raja!
Sanjareći o Ronnievoj kazni i zlobno se smješkajući, polako je počeo prepisivati zadatke s ploče. Bilo je prošlo već četvrt sata kad je netko pokucao na vrata učionice.
"Uđi", gnjevno je viknula profesorica i dalje pišući zadatke po ploči.
"Dobar dan, oprostite što smetam. Ovaaj, ravnatelj treba Fawcetta", dežurni je pokazao rukom na Reida.
Profesorica se podignutim obrvama zagledala u Reida i dalje držeći kredu u rukama.
"Koju si sad svinjariju napravio, ha, Fawcett?" coknula je jezikom, a zatim se opet okrenula prema ploči.
"Zapravo, on nije ništa, profesorice", bojažljivim se glasom javio dežurni. "Njegov prijatelj Ronnie... Ronnie King. Umm, udario je profesoricu engleskog jezika."
Komentari (9) • Print • #
.mr brightside
12.04.2008., 00:52
Pff, da. Reidu je danas bio jedan od najgorih dana ikada. Prvo je zakasnio u školu jer mu budilica nije zvonila, zatim je dobio najslabiju ocjenu iz španjolskog jezika o 'Los Pardidos', a kao kaznu za loše vladanje razrednik ga je poslao pedagoginji. Pfrgh, očito mu je to bio jedan od lošijih dana. Ali ne i najgori. Reid je volio dramatizirati, više od princeza, ali to, dakako, nije ometalo niz glupavih prvašica da se okreću za njime i sline. Čak nije ni toliko zgodan - jednostavno nešto privlačno čuči u njemu, bio to minijaturni Reid kao tajanstvenija i muževnija strana ili podsvijest dobrog i inteligentnog mladića.
Bilo kako bilo, Reid je mrzovoljno raširio nosnice čim je vidio veliku skupinu hihotavih djevojaka i naglo skrenuo prema zbornici.
"Uđi, Fawcett", začuo se hroptav glas s druge strane vratiju čim je pokucao. Još mlađahna po crtama lica, pedagoginja mu je rukom pokazala gdje da se sjedne.
"Reid", započela je polako, "je li sve u redu? Posljednjih par mjeseci nakupio si više loših ocjena negoli svi učenici zajedno. A imaj na umu da je ovo jedna od poznatijih gimnazija. Sljedeće jeseni bit ćeš završna godina i imam dužnost obavijestiti te kako možeš i ne otići tako daleko. Profesori se itekako mogu pobrinuti za tvoje ponavljanje razreda!" Zastala je nadajući se kako će to barem malo dirnuti tog šutljivog mladića, no Reid je samo glasno zijevnuo, rukama protresao svoju kosu te se podingutim obrvama zabuljio u pedagoginju očekujući nastavak razglabanja.
Zbunjena, ali veoma odlučna u namjeri da osvijesti Reida, gospođa Ezra Pound je nastavila: "Premda, moram ti odati priznanje za latinski i talijanski jezik. Tuuu, vidim, nemaš apsolutno nikakvih problema", ciknula je prelazeći prstom preko ispupčenih petica u imeniku.
Reid je zamišljeno prstom pogladio bradu, a zatim napokon progovorio: "Ako je to sve, vaša cijenjena pedagoginjo, rado bih odstupio. Kasnim kući, znate", značajno je nagnuo glavu i pogledao je sivim očima kroz trepavice.
Poundica je ošamućeno zatreptala te nesigurno slegnula ramenima.
"Pa, dječače, ako već kasniš... Ali imaj na umu da ova rasprava NIJE završena!"
Kakva rasprava? Ovdje se samo ti raspravljaš. Kozo.
"Ma certo", zločesto se nasmiješio dok je kretao prema vratima. Dok ih je zatvarao, provirio je glavom i opušteno iznerviranim glasom rekao:
"Zbogom."
***
Reidu se zapravo nije dalo kući, iako je to često koristio kao izgovor na školskim sastancima ili na odsluživanju kazne - znao je da će mu uvijek svi popustiti jer znaju pod kakvim okolnostima živi.
Njegov samohrani otac nije imao previše novaca pa su uglavnom živjeli od povrća uzgojenog u vlastitom dvorištu, a bolest posvojene sestrice nije jenjavala. Pitao se koliko će ocu trebati da se oporavi nakon kćerine smrti. Zadrhtao je na pomisao nepomične Demetre šturo gurajući ruke u džepove.
Danas je bio hladan dan, hladniji od uobičajenih ljetnih dana. Oblaci su se naguravali na sivom nebu vidno nestajući nakon par sekundi. "Sprema se oluja", sjetio se očeve lekcije o smjerovima vjetra. Dok je hodao, promatrao je kućice svojih susjeda. Krovovi su prekriveni zelenim travnjacima služeći kao dobar izolator od hladnoće i vremenskih nepogoda; i njegova kuća je takva - sve kuće su takve.
"Kako dosadno mjesto", stisnuo je čeljust i požurio kući ne obazirući se na domaće puffine*.
"Dobar dan, oče", pozdravio je ulazeći u dvorište gdje je ugledao oca kako prekriva povrće prozirnom folijom.
"Sutra se sprema oluja, bit će teške kiše", glasio je očev pozdrav.
"Treba na vrijeme zaštititi sve što se može", zaključio je. Dok je prolazio pokraj njega, Reid je osjetio jaki nalet mirisa alkohola.
"Tata, jesi li opet...?" započeo je zabrinuto.
"Što?" upitao ga je otac nakratko se uspravivši.
"Ništa", Reid je preskočio stepenicu na trijemu i brzo ušao u kuću. Ogledao se po dnevnoj sobi. Na televiziji je treštala neka dječja emisija, a u naslonjaču ispred nje ljuljale su se sitne nožice njegove devetogodišnje sestrice Demetre.
"Eyo, Demi."
"Ej..." Glas joj je bio tih i skrušen, a glava nagnuta prema naprijed. Reid joj je vidio samo leđa, ali osjetio je nervozu i strah u njenom glasu.
"Ej, maleni", pokušao joj je tepati dok je stao pred nju. Nije vidio ništa neobično, osim da joj šiške prekrivaju pola lica. "Dem..." rukom joj je odmaknuo šiške. Prvo je osjetio zaprepaštenje. A zatim je osjetio kako mu mržnja struji venama poput otrova i širi se cijelim tijelom. Bijesno je zaškrgutao zubima i raširenih nosnica zarežao: "Dosta mi je."
Ljutito je krenuo u dvorište, nogom glasno razbio vrata i otrovnim psovkama krenuo na oca. Bacio se na njega vrišteći: "GOVNO JEDNO PSEĆE! DOSTA! TRPIO SAM TVOJA PIJANSTVA, TVOJA VRIJEĐANJA I TVOJE BATINE, ALI SADA MI JE DOSTA! DA VIŠE NIKADA, ALI NIKADA... NISI... PIPNUO... MOJU SESTRU! JE LI... TO... JASNO?!" Rukama je pritiskao očev vrat na prekrivenim mladicama pljujući od bijesa. Mladić nije bio svjestan ludila koje ga je obuzelo, štoviše, uživao je u ovom trenutku kada treba samo malo jače pritisnuti vrat i sve bi bilo gotovo. Sve, da ga nisu sitne ručice uhvatile za ramena.
"Reid! Braco, nemoj! Nemoj, molim te, nemoj se pretvoriti u njega!" glasno je jecala potežući bratova ramena dok ju Reid u naletu bijesa nije naglo odgurnuo. Malena Demi, maleni medvjedić kako ju je Reid znao zvati, pala je na travnjak u svojoj zelenkasto crnoj haljini udarivši glavom o kamen koji je držao foliju. "Ne.." Reid se sledio. Brzo je otrčao do Demi, kleknuo i počeo je buditi. "Demetra!" lagano ju je pljuskao.
"Demetra, da si istog trena otvorila oči, ovo nije igra!" osjetio je kako ga posve novi osjećaj svladava: panika. Nešto ga je počelo stezati u grlu i predosjetio je kako bi mogao zaplakati. Zavrištati i poderati cijeli svijet golim rukama. Položio je prste na Demin vrat i s olakšanjem osjetio pulsiranje žile kucavice.
"Pogledaj što si napravio", otežanim glasom prokomentirao je gospodin Fawcett tresući zemlju sa stražnjice. "Uništavaš sve oko sebe."
Reid je izvadio mobitel iz džepa i zanemarujući očevo zlobno komentiranje nazvao hitnu. Čim je sklopio mobitel, položio je Deminu glavu u krilo i čekao.
Otac je nakrivio svoju proćelavu glavu promatrajući prizor i rekao umornim glasom: "Nikada nisi bio dobar sin." HIK. "Jednostavno nisi... Adekvatan." Odšepao je do kuće i zalupio slomljenim vratima pri čemu je vanjska kvaka otpala. Reid se počeo ljuljati naprijed-natrag i praznim pogledom počeo pjevušiti Deminu uspavanku.
Čuo je iz daljine sirene vozila hitne pomoći. "You are my sunshine, my only sunshine, you make me happy when skies are grey..." Vozilo se zaustavilo ispred njihova dvorišta i petero je bolničara s nosilima dotrčalo do Demi i Reida.
"You'll never know, dear, how much I love you..." Ukrcali su Demi i Reid je sjeo pokraj nje. Vozilo je zaglušujućim sirenama opet krenulo trubeći svakom nadolazećem autu. Reid je primio Deminu hladnu, beživotnu ruku.
"So, please don't take my sunshine away..."
_________________________________________________________
*puffini: domaće ptice Farskih Otoka koje služe kao specijaliteti turistima.
Komentari (12) • Print • #
.preface
10.04.2008., 15:50
Lox je bila više zabrinutija posljednjih par dana negoli ikada u svom životu. Sjedila je sklupčana na prašnjavom tlu i grančicom crtala male trokutiće.
"Stilus!" prošaptala je nadajući se kako će čarolija ovaj put uspjeti, no kao i po običaju apsolutno ništa se nije dogodilo.
Proklet bio, Tango.
Osjećala se manje vrijednom, pogotovo sada kad nije ništa značajnog mogla učiniti. Ljutito je odbacila grančicu i napokon se ogledala oko sebe. Mirisne breze spuštale su svoje tanašne grane tik to površine jezera koje se nježno ljuljuškalo pod naletima vjetra. Nije bilo nikakvih naznaka da u ovoj šumi ima života osim pokoje ptice koja bi brzo proletjela iznad Loxine crne, neuredne kose.
Djevojka je svojim rijetko bljedunjavim prstićem odmaknula pramen kose s uznojenog čela. Bilo joj je vruće, iako je danas bio sve samo ne vruć dan.
Servuse, koliko ti treba? Požuri! Jedna, ali prilično gnjevna suza kliznula je niz njezin izgrebani obraz i zaustavila se u desnom kutu usana. Naglim pokretom ju je obrisala, a zatim se odlučno poduprijela rukama kako bi ustala, no slomljena noga je protestirala.
"Aargh!" opet se strovalila na pod i iživcirano škljocnula zubima. Tri puta je duboko udahnula kako bi se smirila, a onda s grčevitim naporom izgovorila: "Subsidium". S njene lijeve strane bljesnuvši srebrnom izmaglicom pojavile su se dvije štake. Lox se zadovoljno osmjehnula, prokomentirala nešto tipa: "Napokon", te se nespretno ustala pridržavajući se štakama.
"Krećem se sporo, ali barem je brže od puzanja", namršteno se tješila.
Hrabro je šepala prema svjetlijem dijelu šume dok nije nestala s vidika zamišljenom Maor le Donu.
Komentari (0) • Print • #
